Simon van der Meer | |
---|---|
Simon van der Meer (24. novembra 1925 – 4. marta 2011.) bio je holandski fizičar ubrzavanja čestica, koji je 1984. podijelio Nobelovu nagradu za fiziku s Carlom Rubbijom za doprinose projektu CERN-a, što je dovelo do otkrića čestica W i Z, dva temeljna komunikatora slabe interakcije.[1] [2]
Jedno od četvero djece, Simon van der Meer, rođen je i odrastao u Hagu, u Holandiji, u učiteljskoj porodici.[3] Školovao se u gradskoj gimnaziji, gdje je 1943. maturirao za vrijeme njemačke okupacije Holandije. Studirao je tehničku fiziku na Tehničkom univerzitetu u Delftu, a stepen inženjera je stekao 1952. Nakon što je nekoliko godina radio za Philips Research u Eindhovenu na visokonaponskoj opremi za elektronsku mikroskopiju, pridružio se CERN-u 1956. godine, gdje je ostao do penzije 1990.[4] [5][6]
Van der Meer je bio rođak nobelovca Tjallinga Koopmansa.[7] [8] Sredinom šezdesetih godina Van der Meer se oženio Catharinom M. Koopman; dobili su kćerku i sina.
Pedesetih godina prošlog vijeka Van der Meer je dizajnirao magnete za 28 GeV protonski sinhrotron (PS)[9] [10] 1961. godine izumio je uređaj za impulsno fokusiranje, poznat kao "van der Meerov rog". Takvi su uređaji neophodni za neutrinske objekte na dugim bazama i koriste se i danas.
To je 1960-ih uslijedilo dizajnom malog prstena za skladištenje, za fizički eksperiment koji je proučavao anomalijski magnetski moment miona. Ubrzo nakon i u sljedećoj deceniji, Van der Meer je obavio vrlo inovativan posao na regulaciji i kontroli napajanja za Intersecting Storage Rings (ISR), a kasnije i SPS.
Van der Meerovi ISR kolajderski dani 1970-ih doveli su do njegove tehnike kalibracije svjetline sudarajućih snopova, koja se prvi put koristila na ISR-u, a koristi se i danas u LHC-u, kao i u drugim sudaračima.
Odbor za Nobelovu nagradu priznao je van der Meerovu ideju o stohastičkom hlađenju i njenu primjenu u CERN-u kasnih 1970-ih i 1980-ih, posebno u Antiprotonskom akumulatoru, koji je isporučivao antiprotone Proton-Antiproton Collider-u.
Van der Meer je izumio tehniku stohastičkog hlađenja snopova čestica.[11] Njegova tehnika je korištena za akumuliranje intenzivnih snopova antiprotona za čelni sudar s obrnuto rotirajućim protonskim snopovima pri energiji centra mase 540 GeV ili 270 GeV po snopu u Super protonskom sinhrotronu u CERN-u. Takvi sudari su proizveli W i Z bozone koji su prvi put mogli biti otkriveni 1983. godine eksperimentom UA1, koji je vodio Carlo Rubbia. W i Z bozoni teoretski su predviđeni nekoliko godina ranije, a njihovo eksperimentalno otkriće smatralo se značajnim uspjehom za CERN. Van der Meer i Rubbia podijelili su Nobelovu nagradu 1984. godine za svoj odlučujući doprinos projektu. [12]
Van der Meer i Ernest Lawrence jedina su dva fizičara akceleratora koji su dobili Nobelovu nagradu.
Osim svoje Nobelove nagrade, Van der Meer je 1984. postao i član Kraljevske holandske akademije nauka i umjetnosti [13]